Menu Content/Inhalt

Breadcrumbs

Home Životna priča

  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice

Posjetitelji

mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas34
mod_vvisit_counterJucer38
mod_vvisit_counterOvaj tjedan201
mod_vvisit_counterOvaj mjesec1189
mod_vvisit_counterUkupno136546
 
Životna priča PDF Ispis E-mail

ŽIVOTNA PRIČA!

 

Sjećate li se vrtića? Ja osobno vrlo malo, ali uglavnom dovoljno da znam da tada nisam imao nikakvih očekivanja od života.

Nakon toga došla je osnovna škola. Sistem u kojem živimo i u kojem su i naši roditelji živjeli, nas već od petog razreda počinje gnječiti, tražeći od nas da počnemo razmišljati o budućnosti.

Kroz cijelo školovanje nas tjeraju da razmišljamo o budućnosti, dok još ni ne znamo u biti što želimo uopće postati.

Naravno, uvijek postoje oni učenici sa super rezultatima i nekako ste im uvijek zavidni osim, ako niste jedni od tih. I cijelo vrijeme vas nekako tjera strah, što će biti sa mnom.

Društvo koje nas školuje, ne priprema nas za ono „pravo“ snalaženje u životu, nego nas dijeli na one koji mogu u svoj mozak usuti gomilu gradiva i one koji to ne mogu.

I tako, nakon toliko godina školovanja, život jednostavno teče nekim svojim tokom kojeg smo mi, pod pritiskom društva i svojih roditelja morali odabrati, još u mladim danima.

S vremenom, ljudi se raseljavaju iz kvartova u kojima su živjeli, mijenjaju i gradove pa čak i države, sve u trci za poslom, za ugodnijim životom… I jednom, kada sretnete te ljude, s kojima ste dijelili školske klupe dok ste još bili djeca, ona djeca koja još nisu imala svoju čistu osobnost, djeca koja nisu znala što mogu očekivati u svome životu, tek tada možete shvatiti što se dogodilo s ljudima.

Tek nakon mnogo vremena možete shvatiti koliko je štetan taj program bubanja na pamet, koji nas ne uči kako da u životu prelazimo preko svih onih neuspjeha, koji nam se sapleću oko nogu, dok pokušavamo hrabro koračati prema naprijed.

Zapitate li se ikada, gdje je ta životna granica koja nas od školaraca pretvara u ljude, koji se bore za život. Koliko je nas uopće htjelo biti ono, što smo sada postali!? Gdje li su nestala sva ona nevina očekivanja o životu, o kojem smo sanjali u školskim klupama?

Osobno se pronalazim iz dana u dan, uvijek neke nove mogućnosti otkrivam, a vidim da sve više i više to ljudi radi. Ali, što je s onim ljudima koji su pronašli samo jedan dio sebe i stali? Stali u nekom beskrajnom vremenu: posao…kuća…djeca…i tako…čekajući mirovinu i jednog dana…samu smrt. Da,mislim i na mnoge odlikaše koji su, pod težinom života, jednostavno se predali životu.

Danas, kada srećete te ljude iz školskih klupa, što osjetite? Ponos ili zavist? Ako osjetite zavist, dragi moji, nikada nije kasno da i vi promijenite svoj život na bolje.

Na bolje za sebe i sve ljude koji s vama dijele taj vaš život.

 

Split, 5.7.2017.

 

 

Ovaj tekst je samo moje osobno mišljenje,na zadanu temu. Ne označava nikakvo javno mišljenje. Ne dozvoljavam da ga se,na bilo koji način, prenosi,kopira ili koristi u neke druge svrhe bez isključivo, mojeg pismenog odobrenja.