Menu Content/Inhalt

Breadcrumbs

Home RAŠIRIMO KRILA

  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice
  • Naušnice

Posjetitelji

mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas23
mod_vvisit_counterJucer32
mod_vvisit_counterOvaj tjedan194
mod_vvisit_counterOvaj mjesec1033
mod_vvisit_counterUkupno143836
 
RAŠIRIMO KRILA PDF Ispis E-mail

RAŠIRIMO KRILA

 

Ako kroz život želimo putovati raširenih krila, moramo se prvo osvijestiti da svi mi imamo ta krila.

Ako niste osviješteni da krila posjedujete, to je onaj najteži dio jer morate sebi priznati, kako vam život ne ide baš onim smjernicama, kojima ste zamislili da će vam ići. Uvijek kažemo, kako je najteže početi. Poput aviona, dok uzlijeće, najteži dio je podignuti ga u zrak, kasnije sve ide mnogo lakše.

Da bi mogli sagledati svoj život, prvo se moramo vratiti u djetinjstvo, tamo gdje su nam, naši roditelji, prvi put lomili krila, jer su to naučili od svojih roditelja. Ali, došlo je vrijeme da jednom netko mora stati s tim lomljenjem krila. Netko mora reći, dosta je bilo! Pa zašto to ne bi bili baš vi!?

Sjećate se onoga:  „nemoj ići tamo u mrak, tamo je Babaroga!?“  Sigurno su se mnogi od vas, dok ovo čitate, sjetili da ste od onih koji ste svoju djecu sputavali u njihovim istraživanjima, te ih odgajali na lažima, jer Babaroga ne postoji, osim u mislima odraslih, koji se i svoje sjene plaše, pa taj životni strah preslikavaju kroz odgoj svoje djece. Krila imamo, dali su nam ih kako bi mogli, ne poletjeti, već cijeli život letjeti.

Nismo se rodili s riječima: ja ne znam, nisam sposoban za to, to mi je teško, nije to za mene, već su nam kroz godine sazrijevanja, te riječi ugradili u našu podsvijest kao privremeno – trajne programe. Kažem „privremeno-trajne“ programe, jer su to u biti ništa drugo nego kočnice koje su u nama razvijali drugi, kroz naše odrastanje, reflektirajući svoj strah kroz naš odgoj.

Roditelji koji su svjesni svoje snage i mogućnosti, nikada neće svoju djecu sputavati, niti im ugrađivati obrambene mehanizme za uspjeh. Ali samo o nama ovisi, koliko će nas dugo, ti ugrađeni programi kočiti. Samo do ovog trenutka sada, kad se možemo osvijestiti ili ćemo nastaviti istim putem, do smrti.

Mnogo stvari radimo podsvjesno, ako ne i veliku većinu. Živimo u čudnim vremenima gdje vrlo često, u razgovoru s drugima, volimo pametovati pa nabacujemo nekakve stare poslovice, kao floskule, misleći da smo pametniji, ako pokažemo opravdanja za našu neaktivnost. Jedna od tih, duboko ugrađenih u našoj podsvijesti, je poslovica :“TKO VISOKO LETI, NISKO PADA“!

Najgluplja poslovica, nekog davnog komunističkog razdoblja, koja je usađena u društvo od onih koji su bili visoko, a kojima je cilj bio da „obične smrtnike“ drže dolje u mulju, daleko od njih.

Istina, mnogi od vas će reći kako smo svjedoci padanja mnogobrojnih „visoko“ pozicioniranih ljudi, koji su previše poletjeli, pa su sletjeli.

Postoje dva načina pada. Oni koji su pošteni, pa im podmetnu kako bi ih se riješili, te oni koji su bahati, koji kradu, podmeću, koji su spremni na sve, samo zbog nekakve svote na njihovim bankovnim računima.

Ali uvijek je bilo onih koji uče za 2 i onih koji uče za 5. Ako ste od ovih, koji uče za 2, nikada nemojte prigovarati onima s peticama da visoko lete, jer oni se trude završiti fakultete s kojima će poletjeti na poslove, koji su vama s dvojkama, nedostižni.

Ali, vama s dvojkama, nitko ne brani da se u životu vinete u veće visine, od onih koji su redali samo petice.

Postoje načini, postoje odluke koje svakodnevno moramo donositi, ali postoje i posljedice koje dolaze s tim odlukama, a s kojima se moramo suočiti, nakon donošenja svih odluka.

Za sami kraj i jedan bizaran primjer koji će pokazati kako odluke donosimo svakoga dana i to u velikim količinama, a kako i najmanja odluka može biti fatalna:

Kada stojimo na semaforu, sami donosimo odluke, hoćemo li prelaziti preko crvenog za pješake ili ćemo čekati zeleno. Posljedice mogu biti katastrofalne, a s njima moramo naučiti živjeti.

Sva prava na raspolaganje ovog teksta su osobno moja. Ni jedan dio ovog teksta ne smije se reproducirati, spremiti niti se smije prenositi u bilo kojem obliku: skeniranjem, fotokopiranjem, elektroničkim putem, snimati, uključujući i upotrebu istoga na internetu, bez isključivo moje pismene dozvole.

 

Zagreb, 23.01.2018.